ZtkgS – Naslovnica

– Prije svega čestitke na poduhvatu i putovanju na biciklima od Zagreba do Londona. Sigurno je teško izdvojiti nešto što je ostavilo najdublji dojam ili što se najduže pamti s ovog putovanja, s obzirom na brojne susrete i događaje koje smo imali prilike pratiti i na blogu kojim je praćeno putovanje?

– Hvala na čestitkama, ne bih to nazvao poduhvatom, budući da većina ljudi koje poznajem to može bez problema odvoziti, uz neke minimalne pripreme. Cijeli put je bio odličan – svih tih 35 dana provedenih na biciklu na putu te spavajući u šatoru. Kada pogledamo slike malo unazad, tek onda vidimo što smo sve prošli. Dojmovi su se skupljali svaki dan – prekrasna priroda kroz koju smo se vozili, od Balatona u Mađarskoj pa od Budimpešte, kroz Slovačku, Austriju i Njemački uz velik i snažan Dunav, kojeg smo pratili sve dok se nije pretvorio u potočić doslovno širine Gradne. Nakon toga smo nastavili uz Rajnu, isto kroz prelijepa područja Njemačke, Švicarske i Francuske. Zatim smo nastavili preko Luksemburga. Belgije, ponovno Francuske sve do Engleske. Dijelovi putovanja uz rijeke možda su najviše za istaknuti na cijelom putu, jer se radi o šumi i prirodi te puteljcima podređenima biciklistima. Priroda je svuda prekrsana te svaki kraj lijep za sebe. Za posebno izdvojiti je i Belgija, koja me stvarno iznenadila. Naročito gradić Gent, u kojem je bio ulični festival kada smo došli. Tamo smo izašli van, probali nekoliko vrsta njihovog piva te se doslovno uklopili u ozračje festivala. Za mene je na neki način put u Gentu i završio, jer smo nakon njega u vrlo kratko vrijeme prešli Kanal, došli u Englesku te stigli u London u jednom ubrzanom ritmu, uz osjećaj određenog pritiska, jer smo žurili na dogovoreni prijem pa je to na kraju više bilo kao odrađivanje forme.

– Nijemci tradicionalno imaju odlične pive, sa pšeničnim pivom se tamo ne može promašiti, jer skoro svako selo ima svoju. Belgija je ipak specifična, jer po supermarketima nude 200-tinjak vrsti vlastitih piva, a još po svojim lokalnim pivnicama nude nevjerojatan broj najrazličitijih okusa. Nisam pivopija, ali u Belgiji bih mogao postati. Što se hrane tiče, imali smo dobrog kuhara, svako jutro u kampu smo imali doručak, a navečer bi nam kuhar priredio tjesteninu, grah, gulaš… Nastojali smo tu i tamo probati lokalnu hranu, ali nam ipak financijska sredstva nisu dopuštala česte odlaske u restorane, svega par puta smo si to priuštili. U Francuskoj smo, recimo, kupili malo njihovog vina, sireve i napravili kratku probu. Trebali bismo ostati barem tjedan dana, jer je kod njih nevjerojatan broj sireva i vina u ponudi, čovjek se jednostavno izgubi. No, imaju i mikseve sireva pa se može dosta toga probati odjednom. Zanimljivo mi je bilo da su se čitavim putem mogle vidjeti životinje kako pasu, a sela u Europi od Austrije pa nadalje izgledaju nevjerojatno uređena. Njemačka sela imaju solarne kolektore, ogromnu mehanizaciju, sve je lijepo i uredno. Međutim, nedostaje ljudi. Ili, oni ne izlaze pa Austrija, Njemačka i Luksemburg djeluju dosta prazno u dijelovima kroz koje smo prolazili. U Belgiji su, pak, ljudi dosta društveniji i više izlaze. Dojam je da Zapad općenito ima novaca, ali manjka društvenog života.

– Fizička priprema je bila jednostavna, čim više vožnje prije samog puta. No, svejedno je nakon 6-7 dana svakoga nešto boljelo, od tetive, koljena, tu i tamo grča u mišićima, ali ništa kritično da bi se put trebao prekidati. Međutim, u kratkom roku je sve to nestalo, jer se tijelo jednostavno prilagodi na stalni svakodnevni napor i može dosta toga izdržati. Od tehničkih problema bilo je 6-7 probušenih guma, jedna izvijena felga, jedan zablokirani kotač u cijeloj grupi i to je sve. Naš mehaničar nije imao puno posla oko bicikala, više oko pripreme stolova u kampu svaku večer.

– U Njemačkoj smo sretali dosta Hrvata koji tamo žive i rade godinama. Oni su bili iznenađeni da smo se biciklima zaputili na tako daleki put do Londona. Istina, u svakoj državi smo sreli nekoga i, ako nije bio Hrvat, onda je bio netko s područja bivše Jugoslavije. Svi su nas pozdravljali, a zanimljivo da smo u skoro svakom gradu naišli na Makedonce kao vlasnike kafića ili slastičarni, koji su nekada radili u Hrvatskoj i nekom trenutku odlučili otići. Standard je na Zapadu ipak puno veći. Istina je da se radi više nego kod nas, ali ljudi imaju znatno više novaca i veći standard te si mogu priuštiti neke stvari o kojima mi možemo samo sanjati.

– Taj grad je i inače napučen te veoma posjećen, a za vrijeme Olimpijskih igara bio je još posjećeniji. Kad smo došli tamo, primio nas je lord Michael Bates, vidjeli smo Westminstersku palaču iznutra, što je inače velika čast koja se rijetko kome pruža. Kolega Željko i ja, s obzirom da nam baš ne leži ritam metropolisa, odlučili smo se nakon službenog prijema još par dana voziti okolo, vidjeti pravu Englesku i njihovu unutrašnjost. Došli smo do Stonehendgea, skoro i do Bristola pa smo skoro prepolovili Englesku, te smo se nakon tri dana vrludanja vratili vlakom u London, gdje smo još dva dana bili s ostatkom ekipe. Olimpijski duh, iskreno, nismo osjetili, jer taj cijeli dio oko olimpijskog kompleksa je zatvoren. Nažalost, dobili smo samo dvije karte kao grupa pa su metodom izvlačenja dvojica kolege otišla na vaterpolo utakmicu naše reprezentacije. Inače, na toj utakmici je dvorani bilo dosta praznih mjesta. Žao mi je da Hrvatski olimpijski odbor nije našao varijantu da svima nama, koji smo prešli toliki put i promovirali Hrvatsku čitavim putem, omogući da vidimo bilo koju utakmicu.

– Nešto se priča da bi se išlo, i to od Kanade ili Aljaske pa prema Južnoj Americi, ali do toga ima dosta vremena. Sada nam je u planu napraviti dogodine krug po bivšoj Jugoslaviji, no vidjet ćemo. Putovati svakako treba, nema smisla ići na druge kontinente, ako prvo ne vidiš što ima u susjedstvu. Tek sada mogu sa sigurnošču reći da većina ljudi koja je putovala autom, motorom ili zrakoplovom po Europi vidjela je tek jako mali dio. Na biciklu jednostavno krajolik i vrijeme idu znatno sporije, sva osjetila rade te kada propedaliraš zemlju možeš vidjeti i osjetiti njene raznolikosti. Na autoputu, aerodromu i u McDonald’su nažalost ne.

– Na blog sam stavljao stranicu do dvije teksta svakodnevno (može ga se pročitati na stranici kluba www.bbk-krpelj.com, op.a), koji je pisan ugrubo, s terena. Ima još stvari koje planiram dodati i želja mi je da se taj materijal na kraju obradi, lektorira, upotpuni kada se dojmovi još malo slegnu, obogati s fotografijama i kartama te tako na kraju izda i svojevrsni putopis/vodič. To je ideja i mislim da će do kraja godine biti realizirana. Planiramo napraviti i prezentaciju putovanja, vjerojatno na jesen u Gradskoj knjižnici Samobor. Na putu nas je pratio i profesionalni snimatelj tako da se do kraja godine očekuje i dokumentarni film. Ako će sve ići po planu, možda bude prilika da ćemo imati projekciju filma i prezentaciju putopisa u isto vrijeme. Do onda, pročitajte blog i, naravno, iskoristite lijepo vrijeme za vožnju biciklom i druženje u prirodi.

Na kraju, zahvaljujemo GSSN-u na medijskom pokroviteljstvu te svima koji su nas podržali te pomogli oko realizacije puta, a to su: Zajednica tehničke kulture grada Samobora, Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije, dr. Hrvoje Starčević, Caffe bar Felix, Samoborski športski savez, Britansko veleposlanstvo u Zagrebu i Beču, Hrvatsko veleposlanstvo u Strasbourgu i Bruxellesu, članovima kluba te svima ostalima koji su pomogli na bilo koji način.

UDRUGE ČLANICE